Svake godine na današnji datum u auli naše škole stoji slika lika jedne mlade osobe, oko slike su položene bijele ruže i knjiga u koju se može upisati ono što se tom mladom čovjeku želi, a više ne može reći.
Prije točno deset godina Denis je zadnji put prošao tim istim hodnikom pozdravljajući svoje profesore, smijao se sa svom prijateljima te krenuo kući sretan i bezbrižan, a danas umjesto njegovog smijeha u hodniku je tišina.
Iako je prošlo deset godina djelatnici Katoličkog školskog centra nisu zaboravili Denisa, pa su zajedno s učenicima Centra obilježili godišnjicu njegove smrti. Kroz radove učenici Osnovne škole, Srednje medicinske škole te Opće – realne gimnazije podijelili su svoje misli vezane za Denisa. Učenica Katarina Brković iz IV. a razreda Srednje medicinske škole napisala je sljedeće stihove:
„Otišao si anđele u nebeske visine,
Visoko, visoko iznad tmine,
Ostavljajući za sobom pustoš i tugu
I majku bez sina, bačenu na muku.
Oh, da ti bar još jednom vidi osmijeh,
Da ti kaže da te voli i da si još njen svijet,
Da si i dalje njen najljepši, uvenuli cvijet.
Ali sada je kasno, nisi s nama više
I ne znaš da netko i dalje za tebe diše.
Ostala je škola, poznata po tebi
Upozorenje nama, opomena meni.“
Učenica Antonija Jerkić iz III. b razreda Opće – realne gimnazije promišljajući o vršnjačkom nasilju i odnosu između žrtve i počinitelja napisala je sljedeće riječi: „Nekoć su ovo radili meni. Ugnjetavali me, ponižavali i ostavljali da ležim na ulici. Ne spoznah ljubav, prijateljstvo, ne spoznah što znači radovati se životu. Ni oni nisu mogli naslutiti da zla se sila nastanjuje u uništenom biću. Padoh u pepeo, a ustadoh kao anđeo smrti.“
Adrijan Mišić učenik V. a razreda Osnovne škole napisao je pjesmu „Nepošten gubitak“ kojom je između ostalog rekao:
„Takvo nasilje se
ne treba dešavati.
Ne smijemo samo gledati
nego trebamo spašavati.“
Učenici Doris Perković, Adna Mašić i Denis Herić su, zajedno s profesoricama Minelom Husejinović i Tanjom Ćuković te pedagoginjom Ivanom Katavić, položili cvijeće i zapalili svijeću na tramvajskoj stanici u blizini Tehničke škole na Marijin Dvoru. Tu su imali priliku razgovarati s Anom Mrnjavac, mamom pokojnog Denisa. Učenici su također posjetili groblje Lepenica gdje je sahranjen Denis te su prisustvovali misi zadušnici u mjesnoj crkvi.
Na godišnjicu smrti te kroz cijeli tjedan učenici su na satima razredne zajednice razgovarali o tome što se Denisu dogodilo prije deset godina te su kroz različite radionice obrađivali temu vršnjačkog nasilja. Kroz radionice učenici su se upoznali s definicijom i vrstama nasilja, s odlikama te posljedicama nasilnog ponašanja.
Kroz sve navedene aktivnosti učenici i djelatnici Centra željeli su poslati dvije poruke, prva je da Denis nikad neće biti zaboravljen, a druga je iskrena želja da se to više nikome ne dogodi.