Dan je počeo kao i svaki drugi: majčino buđenje, pranje zuba, oblačenje, trčanje do tramvajske stanice kako bi se na vrijeme došlo na dogovoreno mjesto – ispred Zemaljskog muzeja, pjevušenje u autobusu, smijeh i razgovor o simpatijama... A onda se sve promijenilo.
Autobus usporava, mi prestajemo razgovarati i gledamo nizove bijelih nišana pored puta. Nismo tu bili, ali svatko od nas zna bar nešto o tom tihom mjestu – o Potočarima.
Mi smo poslijeratna generacija i, na sreću, ne znamo za rat i stradanje, ali svima nam se želudac veže u čvor dok ulazimo u Memorijalni centar Potočari. Gledamo film o stradanju, pokazujemo da smo ljudi, da nas boli nesreća svakog čovjeka, puštamo suzama da nam kvase lice, stišćemo mokre maramice i mislimo na svoju braću i očeve...
Obilazimo i Muzej Memorijalnog centra, a potom, još uvijek pod dojmom filma, odlazimo u Fabriku akumulatora. Gledajući fotografije i krećući se ogromnom halom koja je za mnoge predstavljala kraj, pitamo se koliko vrijedi ljudski život i jesmo li iz te svima znane tragedije išta naučili.
Na kraju obilazimo spomen-obilježje i mezarje u Potočarima gdje slušamo predavanje iz Povijesti. Gledamo jedni druge i na tom posebnom, potresnom i tihom mjestu koristimo priliku da se zahvalimo Bogu na svemu što imamo i pomolimo se da se Srebrenica nikada nikome ne ponovi.
Učenici drugih razreda Srednje medicinske škole i Opće-realne gimnazije, sa svojim razrednicama, zahvaljuju se Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade koje je organiziralo ovaj posjet koji, sigurni smo, nikada nećemo zaboraviti.