Osvanuo bi lijep proljetni dan. Sunce nikada ne bi tako lijepo sjalo, a ptice bi cvrkutale kao nikada dotad. Izvukla bih se hitro iz tankih plahti svoga kreveta, zaogrnula se prvim odjevnim predmetom koji bi mi pao pred oči i pojurila stubama svoje kude.
Taman kad bih se spremala izustiti veliko „dobro jutro“ svojim ukudanima, u dnevnom boravku dočekao bi me Isus, ved uvelike razgovarajudi s mojom obitelji. Raskolačivši svoje oči od čuda, poskočila bih radosno, a zasigurno me ne bi ništa moglo zaustaviti da mu potrčim i dam najtopliji zagrljaj na svijetu. Kad bih na poslijetku uspjela svrnuti oči s ovoga čuda, okrenula bih se oko sebe pokušavajudi dozvati bribranost i razum negdje duboko u sebi. „Pa je li ja to zaista sanjam“ i „Je li ovo mogude?“ bile bi glavne riječi koje bi se vrzmale mojom glavom. Ali u našoj kudi sve bi bilo na mjestu, sve bi bilo jednako kao i prije: spontano poredani predmeti za trpezarijskim stolom, okrugli podmetači i šalice kave čiji bi miris obuzimao moj um. No, kad bih ponovno protrljala svoje oči i pokušala doprijeti do svojih uobičajenih misli, Isus bi idalje bio tu, Njegova kosa sramežljivo bi pokrivala blaženi osmijeh na Njegovom licu koji bi se razvlačio jednakom brzinom kao i moj. Razgovarali bismo tako, ponajviše o doživljajima iz Njegovog života, a ja zapravo ne bih ni imala što uzvratiti ili pametno redi nakon Isusovih mudrih riječi, samo bih sjedila i gledala Ga zapanjeno, idalje se pokušavajudi probuditi iz ovako nerealno lijepog sna. Otišli bismo na jedno malo proputovanje, pokazala bih mu djecu ovog svijeta, svo bogatstvo i svu ljepotu prirode za koju je zaslužan, svu sredu i sve osmijehe na našim licima koji su tu zbog Njegovih patnji i bola, te bi mu to iskustvo iz naše perspektive, nadam se, bilo dovoljno „hvala“, jer nijedno „hvala“ iz mojih ili nečijih tuđih usta ne bi bilo dovoljno za opisati svu zahvalnost koju osjedamo za ono što je učinio i ono što de idalje činiti, svu oprost koju nam daruje svaki naš dan i sve boje kojima obasjava ovaj svijet, činedi ga ljepšim i ugodnijim mjestom za život. Mislim da bih ostala dosljedna svojim svakodnevnim aktivnostima, ali bih kroz njih pokušala upoznati Isusa s Njegovim dobrim djelima, te na taj način, barem pokušala zahvaliti mu na Njegovoj nesebičnosti.
Mihaela Jerkic 9.a