Moje ime je Dinand i učenik sam 1. b razreda Opće-realne gimnazije KŠC-a Sarajevo. Mnogo sam razmišljao o ovome što ću   vam   danas ispričati, i uopće nije bilo jednostavno, ali ću vam na što jednostavniji način objasniti pojedine stvari.

Ovo je za mene najteže vrijeme koje sam doživio dosada u svom životu. S time bi se i ostali složili. Mnogi su od nas umorni i siti ovakvog načina življenja, ali smo zapravo ovo i zaslužili. Ova pandemija nam je otvorila oči, barem se tako nadam. Skontali smo koliko smo sebični, iako mnogi od nas toga nisu ni bili svjesni. Pravimo paniku hoćemo li preživjeti ili umrijeti od COVIDA-19, a nismo ni svjesni da ima drugih ljudi na planeti koji umiru zbog drugih razloga, možda i gorih od ovoga. To može biti depresija, tuga za nečime, obična gripa, prevelika ljubav prema novcu i oholosti pri čemu gubimo razum itd. Također, zaboravili smo na životinje koje umiru svakog dana najvećim dijelom ZBOG NAS. Gradimo tvornice, uništavamo vodu i sve što je potrebno da bi svaki organizam opstao. Uništavali smo sve od čega živimo, znači tako ubijamo i samog sebe, činimo samoubojstvo.

Druga stvar koju sam htio spomenuti je da smo zaboravili na socijalni život i ljubav. Prije smo bili zatvoreni u svome svijetu i nismo izlazili iz njega, a sada je društvo s obiteljima, prijateljima i ostalima nešto čega smo žedni. Pa zatim i ljubav, imali smo pogrešnu sliku ljubavi. Većina nas mislila je da je ljubav kada imate momka ili curu i izlaziš s njim ili njom u kino, na kavu i sl., ljubiš ih I govoriš im da ih voliš, što u većini slučajeva ne bude istina. Sada imamo tačnu sliku ljubavi i kada bih sad pitao nekoga što je ljubav, oni bi rekli nešto drugačije.

Zadnja stvar koju ću spomenuti jest to da nismo imali nimalo poštovanja prema pojedinim osobama, npr. prema djelatnicima. Nismo svjesni koliko zapravo naučimo od njih, a I općenito od starijih osoba I onih koji znaju bolje od nas. Oni bi nas naučili nešto, a mi im uzvratimo nepoštovanjem, jer mislimo na sebe, a nismo ni svjesni kakav njima bude dan. Oni nam daju ključ za budućnost I spremaju nas za život koji slijedi nakon osnovne I srednje škole. Ovim hoću reći samo veliko hvala za profesore koji ulažu puno truda da bismo mi bili još bolje osobe.

Nadam se da smo se svi raspametili i da smo ovom pandemijom razumjeli pojedine stvari koje su nam prije bile mutne, a također se nadam da ću uskoro opet vas, drage čitaoce, susresti i ponovno otići na još jedno putovanje koje nam ovaj svijet nudi.

Želim vam sve najbolje!

Dinand Pačak