Jesen se ove godine neprimjetno uvukla među naše klupe. Dok smo pazili na distacu, dezinficirali ruke i namještali maskice na lica i njima krili svoje razigrane osmijehe, ušetala je tiho i iznenadila nas je.
Sve je drugačije. Prošlih godina smo u ovo doba obilježavali Dan kruha. Slavili smo, uživali i zajednički iskazivali zahvalnost za sve što imamo, a prije svega za mirisni kruh na stolu. Okupili bismo se oko stola, ponosni na bogatu trpezu koja je takva zbog svih nas, naših majki, odgajatelja i profesora. Zastajali bismo na trenutak, pomolili se, zahvalili, a onda udisali onaj prepoznatljivi, topli, najljepši miris zajedništva i ljubavi. Nakon toga bi započela prava pravcata gozba iza koje je, gotovo uvijek, stajala neka humanitarna akcija. Ti Dani kruha simbolirali su sve ono čemu nas naša škola uči.
Danas takva okupljanja nisu moguća i zbog toga ih cijenimo još i više. Nismo zaboravili kruh naš svagdašnji. I ove godine smo se pomolili i zahvalili što je tu. Nismo se okupili u dvorani oko zajedničke trpeze, ali smo našu školu obojili bojama jeseni i kruha. Ukrasili smo panoe i svatko je za sebe, u svojoj klupi, poslušao i razmislio o riječima Stjepana Lice.
Pandemija nas jeste fizički udaljila jedne od drugih, no nismo joj dozvolili da udalji naša srca.
~UČI OD KRUHA~
Sve dobro uči od kruha.
Kao kruh razdaje se, lomi, mrvi.
Umnaža.
U tome nalazi svoje ispunjenje.
Nasićenost.
Svako je biće kruh. I život sam je kruh.
Razdati se za svojega vremena znači
postati.
Roditi se.
Iznjedriti svoju krušnost.
Kad dlanovi predaju
i posljednju mrvu
i sami postaju hranjivi.
Blagoslovni samom svojom prisutnošću.
Stjepan Lice