Dragi naši školski prijatelji,
na koncu ove školske godine, imamo želju uputiti Vam nekoliko prigodnih riječi kao Vaši prijatelji, ali i maturanti.
Sve što je lijepo kratko traje, pa tako i ovo naše osnovno školovanje. Iako smo dugo očekivali to veliko zadnje zvono, nismo mislili da će ovako brzo doći. Nismo mislili da ćemo ovako iznenada morati ostaviti sva naša školska smijanja, druženja i sve naše školske brige. Zbrajamo uspjehe i neuspjehe, analiziramo postignuća i nestrpljivo očekujemo nove radne pobjede. S velikim veseljem prisjećamo se raznih situacija iz tog perioda života, onih lijepih i pozitivnih, ali i onih ne tako slavnih. S radošću pamtimo lica profesora i njihove nezaboravne izjave vezane uz predmetno gradivo, a posebice uz život. Pamtit ćemo i svoja međusobna druženja, susrete s odmora, izlete, ekskurzije, a posebno zajedništvo koje nas je obilježavalo i u teškim trenutcima. Sva ta sjećanja prožeta su obiljem ljubavi koju smo pružili jedni drugima. I u teškim trenutcima, bili smo jedni uz druge, svi zajedno. Bilo je trenutaka ljutnje, svađe, razočaranja u ocjene. Bilo je i trenutaka razočaranja jedni u druge, uvreda i povrjeđivanja, ali sve to ostaje za nama negdje zaboravljeno. Bili smo svjesni da svi imamo mane, da svi imamo loše dane i da je to sve sasvim uredu. U takvim trenutcima smo se trudili ne razvijati sumnju, ljutnju, osudu, već mir i razumijevanje. Nekada je to značilo odmaknuti se i sjediti u tišini nekoliko sati, ali svi smo jako dobro znali da će se nakon nekog izvjesnog vremena sve to zaboraviti i nastaviti uobičajenim tempom. Uistinu smo se trudili uvijek ostati u dobrim odnosima, koliko je to bilo moguće. I ne, nismo generacija savršeno poklopljenih osobina, već smo generacija nesavršenog zajedništva. Kroz ovih devet godina shvatili smo da i ta ocjena nije toliko bitna i da zbog nje ne staje svijet, te kako gorko ona zna zaboljeti, ali se i još brže zna zaboraviti. Bit će trenutaka kada će uistinu biti teško, ali nemojte se bojati koračati dalje. Odustati je uvijek najlakše, ali za pogled koji vas čeka s druge strane trebat će vremena i strpljenja. Nikada nemojte misliti da ste sami. Svoje nastavnike ne gledajte samo kroz njihove predmete ili katedre, već nastojte razumjeti da su i oni ljudi. Upravo su oni ljudi koji će se uvijek truditi ne dati vam osjećaj samoće i pružiti podršku kada je najteže. Pomogli su nam svima i kada nisu morali, znajte cijeniti to. Teško je razumjeti te neke stvari dok koračaš, ali kada zastaneš malo i pogledaš iza sebe začudiš se. Vidiš sve to što si prošao, ljude koje si sreo. Zapamtiš one koji su te učinili sretnim u nekom periodu i shvatiš da je to najljepša uloga koju možeš odigrati u nečijem životu. Imajte cilj učiniti nekoga sretnim i na taj način obilježiti nečiji život. Radujte se, smijte se, podržavajte se, volite se, poštujte se… budite svjesni da je svijet onakvo mjesto kakvim ga mi činimo. Trudite se živjeti svaki svoj dan kao najljepši san. Mi možda nismo očekivali da ćemo se ovako brzo razdvojiti na različite strane, ukrcati se na neke svoje nove vlakove koji će voziti našim životnim putevima, ali zasigurno odlazimo sretni. Pitamo se kako će sada izgledati naša jutra bez zajedničkih okupljanja, odmori bez gurkanja i zezanja, nastava bez samo nama znanim provala. Pitamo se i tko će sada biti naši novi prijatelji, znajući da oni nikada neće moći zamijeniti ove koje sada imamo. Zahvalni smo svakome od vas pojedinačno što ste upotpunili naše dane, ali i na svemu što smo prošli svi zajedno. Hvala vam za sav posuđeni školski pribor, svaki osmijeh, pozdrav, zagrljaj… za svaku riječ podrške i utjehe, za svaku sekundu poklonjenu nama. Možemo otići, ali napustiti vas u potpunosti nikada nećemo. Zauvijek ostaje neka nota koja će nas vezati uz ovu školu i vraćati nas ovim hodnicima, pa makar i u mislima. Shvatite da je život igra, stoga igrajte se, uživajte, radujte se, volite se, trudite se i radite, jer baš kao sto je Nelson Mandela rekao: “Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da promijenite svijet.”
I za sami kraj:
Štafetu predajemo vama, a mi idemo u neke veće maratone. Uživajte i cijenite zajedničko vrijeme koje Vam je darovano, jer sada niste svjesni njegove vrijednosti.
Iskreno ćete nam nedostajati, vole vas vaši maturanti 🙂 |