Učenici drugih razreda Opće-realne gimnazije i Srednje medicinske škole Katoličkog školskog centra sastali su se ispred Zemaljskog muzeja u jutro 10. rujna 2019. godine. Smjestili smo se u autobuse i zajedno s još nekoliko autobusa, koji su prevozili gimnazijalce iz susjednih sarajevskih škola (Druga gimnazija i Gimnazija „Obala“), krenuli smo put Srebrenice.
Za svega nekoliko sati bili smo na odredištu, Memorijalnom centru Srebrenica, preciznije u mjestu Potočari nadomak samog grada. Ubrzo po dolasku u Centar, uočili smo neka od prepoznatljivih obilježja kao što su musala, džamija na otvorenome, ili ono najznamenitije – mezarje koje ispunjava nekoliko tisuća bijelih šehidskih nišana. Do sada smo ih imali priliku vidjeti isključivo preko ekrana, nekoliko dana uoči 11. srpnja, ali danas je većina nas po prvi put mogla odati počast poginulima na samom mjestu događanja, na mjestu gdje su se prije više od 24 godine žrtve oprostile od svojih obitelji. Danas tu počiva preko 6000 poginulih, starijih i djece, kojima se svake godine pridruži još nekolicina pronađenih žrtava genocida.
Nakon kratkog razgledanja, uputili smo se prema zgradi koja izvana djeluje kao napuštena tvornica, ali iznutra krije mnogo više od prašine i hladnih zidova. U vrijeme rata bila je sjedište nizozemskog bataljuna UNPROFOR-a koje je srebreničkim izbjeglicama predstavljalo posljednju nadu i spas od protivnika. Međutim, samo nekoliko tisuća izbjeglica je primljeno dok je preostali broj bio osuđen na milost i nemilost protivničke ruke. Unutra su izložene brojne fotografije koje prikazuju tek neke od mukotrpnih trenutaka koji su Srebreničanima postali dio svakodnevnice. Prikazane su majke u očaju koje su vremenom postale simbol Srebrenice jer je njihova bol za izgubljenim sinovima odjeknula Europom i svijetom. Na fotografijama možemo, između ostalog, uočiti i izgladnjele muškarce, uplakanu djecu, ranjenike, preostale kosti te druge potresne prizore. Mračnom ambijentu doprinijela je i činjenica da su upravo u ovim prostorijama mnoge izbjeglice proživjele svoje posljednje dane ugušene u patnji i mukama. Kasnije smo se okupili u dvorani gdje smo pogledali kratki dokumentarni film koji svjedoči o genocidu.
Ako do te projekcije nismo osjetili miris krvi i začuli zvuk puške u Potočarima, nakon ovog filma sigurno jesmo. Prikazane su kolone izbjeglica, izgladnjelih muškaraca, očajnih žena i nedužne djece koji koračaju u sigurnu smrt. Činjenice i brojke su se nizale ali sve nas je najviše potresao posljednji snimak koji prikazuje nemilosrdno ubojstvo šestorice mladih momaka. Prije svega, dana nam je prilika da vidimo stvari iz druge perspektive i naučimo na tuđim greškama. Prošlost je iza nas, ali događaji iz devedesetih godina prošlog stoljeća ostavili su veliki biljeg na našem društvu. Na mladima, na kraju, ipak svijet ostaje, tako da nas, mlade, treba učiti našoj povijesti jer samo na taj način možemo otvoriti vrata ka sretnoj budućnosti.
Ana Kalem, II.b
Opća-realna gimnazija
