“Sedamnaestogodišnji Denis Mrnjavac, učenik drugog razreda gimnazije Katoličkog školskog centra u Sarajevu, preminuo je u srijedu ujutro u sarajevskoj bolnici od teških ozljeda koje su mu u utorak navečer nanijela trojica napadača”, vijest je koju su prenijeli svi mediji tog 6. 2. 2008. godine.
Tko je bio Denis Mrnjavac? Bio je nečiji sin, nečiji prijatelj, nečiji učenik. Najvažnije od svega, bio je netko. Nažalost, Denis Mrnjavac je bio i žrtva trojice nasilnika, ovoga grada i ovog društva. Bio je žrtva društva koje stoji postrance i šuti dok vladaju nepravda, nasilje i zloba.
Kada zamišljate svoj život, zasigurno mislite o svim mjestima koja ćete posjetiti, svim ljudima koje ćete upoznati i uspomenama koje ćete stvoriti. Život sa sobom nosi toliko dobrih stvari, toliko uzbuđenja i sreće. Sada zamislite da vam sve to bude oduzeto u trenutku. Zašto? Zato što ste pogrešna osoba koja se našla u pogrešnom trenutku, na pogrešnom mjestu. Zato što ste pogledom okrznuli nekog, slučajno. Zato što je zlo poteglo nož.
Ostavljeni na milost i nemilost drugih ljudi. Ljudi koji su u jednom trenutku prekinuli ne samo Denisov život, već i svoje živote. S Denisom je otišao i djelić svih ljudi koje je volio i koji su njega voljeli, a vole ga i danas. Jer ljubav ne prestaje onoga trenutka kada izgubimo neku osobu. Ljubav i sjećanje uvijek ostaje. Sjećanje na Denisa ostaje u njegovoj porodici, prijateljima, profesorima, ali i svima nama kojima toliko znači jedan veseli i nasmijani dječak čija se priča nažalost prerano i naglo završila. Pomalo je žalosno što je Denisova nesretna priča postala naša pouka, ali iz svakog zla se može i treba nešto naučiti. Ne smijemo dopustiti da se ovakve stvari događaju u našem društvu. Ne smijemo iznevjeriti još djece poput Denisa. Denisova priča, iako veoma žalosna i tragična, priča je humanosti i sjećanja na jednog dječaka koji nas sve treba naučiti da budemo malo bolji ljudi. Mladići koji su napali Denisa tek su dio problema. Oni su krivi, ali krivi smo i mi. Bili smo krivi i na ovaj dan prije trinaest godina, a krivi smo i danas, svaki put kad stojimo i šutimo dok nevini ljudi stradavaju.
Zašto smo krivi? Decartes je rekao: „Tko trpi zlo, taj ga i čini“. Uvijek će postojati nasilnici, uvijek će biti situacija kad neobjašnjivo zlo obuzme ljude, ali mora postojati ravnoteža. Potrebni su ljudi koji će ustati. Pomoći. Podržati. Potrebni su LJUDI.
Esma Kurtagić, I. b
Opća-realna gimnazija KŠC Sarajevo