PRVA NAGRADA NA LITERARNO-LIKOVNOM NATJEČAJU
Na literarno-likovnom natječaju „Stazama Petra Barbarića“ 2021. godine koji je raspisao KŠC „Petar Barbarić“ Travnik prigodom obilježavanja Dana Centra, naš je učenik Filip Krištić (IX.) pod mentorstvom s. Ivane Jurišin osvojio prvo mjesto za svoj literarni uradak „San o Petru Barbariću“. Čestitamo Filipu, a pobjednički literarni ostvaraj možete pročitati u nastavku.
San o Petru Barbariću
Bilo je kasno, sitni sati, svi su spavali, ja nisam mogao. Pleća su mi bila teška, trnci u rukama. Pitao sam se zašto ne mogu zaspati, hodao po kući, pa bih malo legao, uzeo nešto čitati, napiti se vode… Nesanica, već četvrtu noć. Izašao sam na balkon, prodisao, hladni me noćni zrak grizao, oštar, stjerao je u mene strah i čežnju za svanućem. Onda sam se vratio u stan, posegao za jednom slučajnom knjigom i uzeo ju čitati: „Biografija Petra Barbarića”. Ova je knjiga poklonjena mome djedu kao dar pridošlici u Travnik, ipak je bila čast ugostiti jednog sarajevskog direktora kao što je bio moj djed. Ležala je tamo, nama dana, kao brojne druge knjige tipa „4. krajiška divizija” ili „Povijest Općine Centar”, dana kao poklon bez ikakve svrhe i čitljivosti, kako bi se dalo nešto. Otvorih ju i počeh čitati. Zanimljiv je taj Barbarić, pomislih, okrećući list za listom. Travnički sjemeštinarac, odrastao u siromašnoj obitelji, na siromašnom tlu koje rađa čvrste i jake ljude. Učio je čuvajući ovce. Pitao sam se kako to. Zamislih se. Je li morao šišati i musti ovce dok je učio psalme i poslanice? Kako je njegov život izgledao? Umro je mlad, jedva punih dvadeset i pet godina. Tužne su sudbe ovih ljudi, veliki ljudi koji umru mladi, ali neizmjerni talenti, pisalački darovi. Je li i ovdje to bio slučaj? Napokon, oko 3:00 sanak mi je krenuo stizati. Kako mrzim san, tjera i grofe i špane, seljake, kmete, pa čak i zainteresiranu i propitljivu djecu na svoja leđa, oduzimajući im svijest o onome što se događa oko njih. Zatvoriše mi se kapci, ispustih knjigu i utonuh u san. Probudio sam se. Ne u stavrnosti, probudio sam se u snu, dvostruki san. Ispred mene čista i prostrana livada. Gledam oko sebe, pitam se gdje sam, iza mene šuma, pokraj mene cesta. Kuda su me snovi odveli, postoji li ovo mjesto, zapitah se. Onda, kao iz čista zraka, vidjeh čovjeka u daljini. Nosio je sako u ruci, na njemu bijela košulja i smeđe prsluče, smeđe pantole i crvena kravata. Žvakao je neku vlas trave, pisao u sveščicu. Priđoh mu. U pozadini pitoreskna brdašca, planinice. Zvijezda, Romanija, Vlašić? Koja li je? U čudu sam tražio odgovore na svoja pitanja, pa mu se obratih. Pitah ga gdje smo i tko je on. Nasmiješi se nježno, bez zubi, samo mu usna malo pobježe uz obraz.
– U Travniku si dijete, gdje bi bio?
– U Travniku, Travniku? – pitah ga u nevjerici.
– A tko ste Vi? – nestrpljivo upitah.
– Petar Barbarić – reče mi pružajući ruku.
Nisam mogao vjerovati, oči mi se raširiše, uštinuh se u snu. Kako? O, tko se to surovo igra sa mnom!? Udahnuh duboko, jeza mi prošla tijelom. Pored nas prolaze žene u starim nošnjama, muškarci u haljama, čorbadžijska gospoda travnička u frakovima i šeširima, lijepim haljinama, čudeći nam se. Trebao bih iskoristiti priliku za neko pitanje. Trebao bih ga pitati nešto pametno. Pitah ga što radi, kako provodi dan, stvari koje sam već znao iz „Krajiške biografije”. Navukoh ga na priču o grešnima, o hrani u sjemeništu, o Hercegovini, o svemu i svačemu, dok napokon ne dođoh do raja. Do vječnog spasenja. Tu sam ga čekao, to hoću znati. Kako ući u raj? Što čovjek treba učiniti? Krenu on pričati, polako, nježno, kao što samo svećenik zna. Rekao mi je da trebam biti dobar i poslušan, često se moliti, slijediti Božje zapovijedi, jesti voće i povrće, sve poznato i već slušano, dobri savjeti, ali mi ih je mogao reći bilo tko, moja sestra, otac, majka… Po čemu je Barbarić poseban, što je njegova psihologija života?
Onda mi reče duboka glasa:
– Od svih puteva koji vode u nebo, meni se najkraćim, najlakšim, i najpouzdanijim čini onaj kojim čovjek ide vršeći svoje obične dužnosti.
Zastao sam, počeo misliti, oči mi klonuše, prsa mi se počeše tresti od neke filozofske jeze. Zar je to moguće? Tih i predan rad, to je na kraju i ono po čemu je ostao zapamćen. Ali, ako je ostao zapamćen, je li njegov rad tih? Dovoljno? Je li moguće biti tihi dobročinitelj za kojega mnogi znaju? Koliko je samo ljudi koji rade mnoga dobra, a koje nitko na zapamti. Znao sam da nisam za toga, tihoga i predanoga rada. Ali opet, tko ne želi biti pamćen, voljen, viđati svoje slike u novinama, na internetu, biti slavan, znan. Tko ne želi biti velik i jak, tko ne želi da mu se dive. Malo je onih koji su spremni na tihi rad, na to da si nezapažen, često ponižen, na to da nemaš dovoljno za sebe. Morao sam krenuti, bivalo je kasno, s osmijehom na usnama i težinom na umu uputih se od njega. U tišinu, u daljinu, u neka sela iznad Travnika prema Sarajevu. Onda se probudih, otvorih oči, čujem mamin zov, ustajem se i počinjem dan.
Taj san neću zaboraviti kao neke druge banalnosti.
Neću ga nikada potpuno razumjeti, ali odlučih da ću uz sve svoje slabosti pokušati živjeti po njemu ako je to jedini način da zadobijem vječnost.
Filip Krištić, IX.a
