Učenica 2.b razreda Opće-realne gimnazije, Iva Križanović osvojila je drugo mjesto na literarnom natječaju “Ivo Andrić-naš nobelovac”, a koji je raspisao Katolički školski centar “Petar Barbarić” u Travniku, u sklopu travničkih tradicionalnih Andrićevih dana. Njena priča Prozor prolaznosti govori kako ništa u našem životu nije nepopravljivo.
Na svečanoj akademiji Andrićevi dani 2026., održanoj u KŠC “Petar Barbarić” u Travniku, u petak, 30. listopada 2026. godine, Ivi je dodijeljena nagrada. Njena mentorica je prof. Ivana Mostarac Hrenovica. Ivi želimo uspjeh u njenom budućem književnom stvaralaštvu.
U nastavku objavljujemo Ivinu nagrađenu priču.
Prozor prolaznosti
Živio jednom starac po imenu Marko. Svi su ga poznavali kao starca koji je vodio radionicu za popravak satova. Njegova radionica se nalazila pored jednog starog kamenog mosta. Cijeli svoj život Marko je proveo gledajući kroz jedan te isti prozor. Često je razmišljao o životu. Razmišljao je o tome kako sat mjeri sekunde, a život se mjeri pričama i iskustvima koja oblikuju jednog čovjeka. Gledajući godinama kroz taj prozor, Marko je imao priliku vidjeti različite aspekte ljudskog života.
U jednom trenutku pred očima su mu prolazili ljudi sa širokim osmijesima, a u sljedećem trenutku prisjećao se prizora nesretnih ljudi zabrinutih za sutrašnji dan. Često je, dok je radio svoj posao, Marko razmišljao o jednome: ništa na ovom svijetu nije vječno. Znao je da je u ljudskom životu sve prolazno. Čovjek ponekad pomisli da nema izlaza, da je bol vječna, no ništa nije vječno, ni bol ni sreća. Jednog hladnog jesenskog popodneva dok je padala kiša, vrata Markove radionice naglo su se otvorila. Na ulaznim vratima Marko je ugledao lice mladog, mokrog i prestrašenog mladića.
Marko ga je upitao što mu se dogodilo. Mogao je primijetiti njegovu bol u očima. Mladić mu je ispričao kako mu je prethodne noći izgorjela kuća. Starac je u njegovim očima vidio patnju i prazninu. Dok je sjedio na maloj, drvenoj klupici ruke su mu se tresle.
Marko ga je uhvatio za drhtave ruke. Nije znao što reći. Umjesto toga, dosjetio se nečeg zanimljivog. Ustao je i prišao svom radnom stolu, s kojeg je uzeo stari sat bez kazaljki. Mladiću nije bilo jasno kako će mu jedan obični, pokvareni sat pomoći. Starac je prišao mladiću i sjeo pored njega. Pokazao mu je sat bez kazaljki, ali kada ga prisloni na uho, čuju se mehanizmi koji pokreću blago kucanje. Mladiću nije bilo jasno što mu starac pokušava objasniti tim satom.
No, tada mu je starac Marko objasnio da, iako mu se njegova nesreća čini toliko strašnom da ima osjećaj da je život prestao kucati, uvijek postoji nada. Objasnio mu je da život prestaje kucati onda kada nada nestaje. Tiho je izustio: ”Proživio sam dug život, u životu ništa nije vječno pa čak ni ta bol koju osjećaš”. Nastavio je: ”Pamtim rat, najteže trenutke u toj ljudskoj nesreći, ali pamtim i lijepe trenutke. Rat ističe ono najgore što čovjek nosi u sebi. Sjećam se trenutaka kada sam se skrivao i slušao zvukove granata i molio se dragome Bogu za bolje dane. Srećom, ti dani su došli. Tuga i sreća gosti su naše duše. Čovjeku su dati i mora živjeti s njima. Nikada ne smijemo odustati, nego nastaviti živjeti. Dok na kraju, vrijeme sve to prekrije zaboravom, baš kao što snijeg prekrije grane.”
Mladić je dugo šutio. Razmišljao je o starčevim riječima dok je u ruci gledao i slušao sat koji blago kuca. Markove riječi mu nisu izbrisale bol niti je olakšale, no u njemu se probudila jedna iskra nade koju dugo nije osjetio. Shvatio je da jedna teška noć nije kraj njegovog života, nego jedna stranica u mnoštvu ostalih u jednoj velikoj knjizi koja se zove život.
Prošle su godine od te burne noći, a starca Marka već odavno nije bilo na ovom svijetu. Prekoputa kamenog mosta još uvijek se nalazila njegova mala radionica.
Jednoga dana na taj most, nakon mnogo godina, došao je onaj isti mladić koji je nekoć mislio da nema izlaza iz boli i tuge. Za ruku je držao svog malog sina Marka koji mu je opet pokazao što zapravo znači živjeti.
