Veliki uspjeh iz literarnog stvaralaštva
S ponosom objavljujemo izniman uspjeh naše osmašice Ines Martić koja je osvojila treću nagradu na prestižnom književno-kulturnom susretu u okviru manifestacije ,,Tropletovi dani kulture”, održanom 6. studenog u Jajcu. Naša je učenica nagrađena za svoj snažan literarni uradak pod nazivom ,,I mala iskra nade pobjeđuje tamu”, koji je prepoznao stručni žiri. Učenica je u Jajce putovala u pratnji svoje mentorice, profesorice hrvatskoga jezika, s. Ivane Jurišin. Tijekom prigodnog programa učenica je imala čast pročitati svoj nagrađeni rad pred nastavnicima, učenicima, stručnim žirijem i drugim gostima, što je bio posebno dirljiv trenutak, trenutak ponosa, divljenja i zahvalnosti. Za svoj izvanredan doprinos i talent učenica je nagrađena: pohvalnicom za postignuti uspjeh, zbornikom radova u kojem je objavljen i njezin nagrađeni tekst, novčanom nagradom kao priznanjem za literarno umijeće. Čestitamo našoj učenici na izvanrednom postignuću! Njezina priča o nadi koja pobjeđuje tamu nadahnuće je za sve nas u školi i potvrda da se trud, kreativnost i literarni talent uvijek isplate.
S ponosom obznanjujemo da su u Tropletovom zborniku prema odluci stručnoga žirija objavljeni i literarni uradci naših učenica Sofije Đerić, Anike Muharemagić, Zare Trgo i Sofije Kordić, kojima također čestitamo.
U nastavku prilažemo nagrađeni literarni uradak naše učenice Ines Martić.
I mala iskra nade pobjeđuje tamu
Ana je oduvijek bila dijete svjetlosti i iskrenosti. Oči su joj bile bistre poput planinskih izvora i plave poput morskih dubina. Njen osmijeh, topao poput proljetnog povjetarca, popravio bi i najtmurniji dan. Na suncu joj se uvijek presijavala zlatna kosica. Kada bi razgovarala s nekim, topli i nježni glasić milovao je i ohrabrivao tuđe nesreće. Život u ranom djetinjstvu bio je išaran svim prelijepim bojama. Dane je provodila u igri, veselju i sreći. Živjela je u skromnoj kućici ušuškanoj ljubavlju najbližih. U zraku se nikada nisu osjećale napetosti i ljutnje već samo dobrota i sreća. Bila je to kuća koja je mirisala na tek ispečene kolače začinjene ljubavlju i tople zagrljaje, gdje su riječi podrške bile češće od ukora. Roditelji su je čuvali kao najdragocjenije blago i svoj najvrjedniji dijamant. Uvijek su joj brižno šaputali priče o vjeri, nadi i dobroti, kao da tkanju njenog srca dodaju zlatne niti. Nisu imali mnogo, ali ono što su imali, dijelili su velikodušno. Smatrali su da je ono što najviše čini čovjeka, ono što ima u srcu. Govorili su joj da Bog uvijek sve vidi i da nas želi usmjeriti na pravi put u životu. Svako nedjeljno jutro s roditeljima išla bi na misu u malu crkvu sa starim drvenim klupama. Tamo je naučila da Bog uvijek sluša, čak i kada nam se čini da ne čuje naše molitve. Svaki trenutak njenog djetinjstva bio je poput razigrane pjesme koja grije ljudska srca u hladnim danima. Za Anu život je bio veliko igralište puno čuda, a svaki novi dan bio je nova pustolovina ispisana bojama radosti i vedrine. Život joj je bio ispunjen sitnim radostima – sanjarenje o velikim uspjesima koje će jednoga dana postići, šaputanje tajni najboljim prijateljicama i igranje u parku. Uvijek je vjerovala u to. Činilo joj se dostižnim jer je imala sve što jedno dijete može poželjeti: ljubav, sigurnost i vjeru.
Ali život, nepredvidiv kakav jeste, znao bi ponekad okrutno prekinuti i najljepše snove i djetinjstvo. Baš kao što strašna oluja prekine sunčani dan. Tako se i Anina bajka razbila u trenu, poput stakla koje se rasprsne pod udarcem jakoga vjetra. Tog sivog mračnog popodneva, dok su oblaci plovili nemirnim morem, a kiša kuckala po prozorima kao tužna pjesma, stigla je vijest koja je promijenila njen život iz korijena. Telefon u kući zazvonio je oštro i prodorno poput jauka u tišini. U jednom dahu nestao je život kakav je poznavala. Riječi koje su bile izgovorene, bile su hladne i kratke: ,,Nesreća… cesta… sudar… roditelji… nema ih više.” Ana je stajala u sredini sobe, sitna i krhka kao ptičica polomljenih krila. Sve joj se odjednom činilo crno, bez boja, samo tišina. Trnci straha prošli su kroz njeno sitno tijelo. Suze su pravile divlju rijeku koja nosi bol i ruši sve pred sobom. Kuća koja je nekada mirisala na topla peciva i smijeh, sada je bila pusta, bez riječi. Ljuljačka na staroj vrbi stajala je nepomično, kao nijemi svjedok sreće koja je nestala. Ubrzo su ljudi iz doma za nezbrinutu djecu došli po djevojčicu.. Ana je s jednom torbom izašla iz svoje kuće, noseći u srcu više uspomena i patnje nego što je u rukama mogla ponijeti stvari. Smještena u dom za djecu, među zidove obojane hladnim bojama i tužnim dječjim pogledima. Svijet joj je sada izgledao potpuno drugačije ,hladniji, tiši, pun pitanja bez jasnih odgovora. Iako je bila zbrinuta, dani su joj bili teški i dugi. Činilo joj se da dan traje čitavu vječnost. Tužni dječji pogledi opkolili su je sa svih strana. Osjećala se kao list otpuhan sa grane, nošen u nepoznato, bez kontrole. Često je noću ostajala budna, pogledom usmjerenim ka nizom svjetlucajućih svjećica. U toj tišini i mraku sjetila bi se riječi kojoj su joj roditelji stalno ponavljali: ,, Kada ti se čini da nema izlaza, vjeruj. Vjera u Boga će te voditi i onda kada oči ne vide pravi put.” Te riječi su je ohrabrivale u najtežim trenutcima. Kao iskra nade koja pobjeđuje čak i u najvećoj tami. Pridružila se misi za djecu koju je dom organizirao. Crkva je bila stare gradnje, s vitrajima koja su prosipala šarenu svjetlost. Kada bi spojila dlanove, osjećala se kao da nije sama, kao da postoji snažna veza između njenog srca i duše s beskrajnim nebom. Molitve su joj bile jednostavne, ali potpuno iskrene, iz dubine njene duše. Molila je za snagu u teškim trenutcima, za nadu koja bi je nosila iz dana u dan. Svaka njena suza, svaka tiho izgovorena riječ, bila je predana Bogu kao tihi dar iz njenog srca. S vremenom Ana je postala oslonac i podrška drugoj djeci u domu. Njena nježnost, umirujući glas i hrabrost pomogla im je da vide uvijek nešto dobro. Bila im je podrška čak i kada niti jedna riječ nije bila izgovorena. I baš kada je počela vjerovati da će cijeli život ostati u domu, dogodilo se nešto što nije mogla ni pomisliti. Jednoga dana Ana je sjedila u na svojoj postelji i gledala u plišanu igračku, jedinu uspomenu iz bajkovitog života. Tada su je pozvali. Glas odgajateljice bio je mekši nego inače. Djevojčica je polako ustala, pomalo bojažljivo, te pošla niz dugi hodnik koji je škripao pod težinom koraka. U prostoriji sjedila je žena tamne kose, u svijetlom, jednostavnom kaputu. Njene oči bile su pune suza, blage i tople, kao ruke koje pružaju topli zagrljaj. Bila je to tetka Marija, sestra Anine majke, žena koju je viđala na ponekim fotografijama.. Kada su im se pogledi sreli, Ana je osjetila kako joj je srce zadrhtalo. Tetka je ustala i primila djevojčicu u topli zagrljaj. Prozborila je tihim glasom: ,,Ana, mila moja, došla sam po tebe, da te vodim u svoj dom.” Hitro je potrčala u tetkin zagrljaj. Ponovno je osjetila toplinu i ljubav.
Dok su zajedno izlazile iz doma, djevojčica je pogledala prema nebu gdje su se oblaci sklanjali sunčevim zrakama. Srce joj je treperilo od sreće. Rodila se nova nada, krhka, ali živa, poput proljetnog pupoljka koji se probija kroz snijeg. Znala je da se pred njom nalazi još mnogo izazova, ali i to da gdje god postoji ljubav i vjera, tamo se može pronaći sretan početak novog životnog poglavlja. Odlučila je da nikada neće zaboraviti ono što su je roditelji naučili : vjerovati i kada je najteže, jer i mala iskra nade pobjeđuje tamu.
Ines Martić, VIII. c
