Izreka da je pas čovjeku najbolji prijatelj poznata je još od davnina. Iako se ne zna točno kada su ovi četveronožni dlakavci razdraganih očiju iz vuka prešli u psa, pretpostavlja se da se to desilo prije otprilike 15.000 godina. Međutim, danas se nerijetko događa da se uloge zamijene – i da ljudi postaju vukovi koji te lijepe oči ispune bolom i razočaranjem. Tako je i u Sarajevu, punom napuštenih i odbačenih pasa koji lutaju ulicama ili imaju tu (ne)sreću da ih se smjesti u azile, koji su, nažalost, često u tako lošem stanju da se pse i odatle mora spašavati.
Srećom, uvijek će biti onih koji će dokazati da je spona odanosti i ljubavi između čovjeka i psa s razlogom formirana.
Savršen primjer su i organizatori i volonteri PawFriends udruženja za zaštitu životinja. Na dvadesetak minuta od centra Sarajeva nalazi se njihov pansion za spašene pse, ugodno ušuškan u zelenilo i prirodu. Tu u nekoliko nastambi prebiva pedesetak pasa, čiji se broj, uostalom, stalno mijenja, jer psi pristižu ili se udomljavaju.
Subotama PawFriends organizira volonterska prijepodneva, kada volonteri s psima šetaju, maze ih i igraju se s njima, tako im pomažući u socijalizaciji, i pružajući im brigu, ljubav i radost koju nježan dodir i razuzdano trčanje mogu priuštiti.
Takvoj jednoj suboti prisustvovale smo i mi učenice jezične izborne nastave. Već samim dolaskom u lavežom obavijeni vrt bilo je jasno da će prijepodne biti zabavno, a poslije ćemo shvatiti — i poučno. Čak se i sunčano vrijeme izvrsno uklopilo u osmijehe koje su nam izmamili mali i veliki četveronošci! I ako je bilo kakve zbunjenosti u početku, ona se vrlo brzo rasula i ustupila mjesto užitku trke po travi i razdraganih repića. Gospođa Dženana, predsjednica Udruženja, je vrlo susretljivo i prijateljski sve objasnila, te doprinijela “domaćoj” atmosferi.
Vana, Sarah, Katarina i ja šetale smo svaka s nekoliko pasa, te mogu sa sigurnošću reći da, uz već poznatu poslovicu, isto tako vrijedi i “Sto pasa, sto ćudi”. Nakon nekoliko sati neumorne igre, bilo je vrijeme da se vratimo u hladnu užurbanost Sarajeva, svaka s nekom šapicom priraslom srcu, i lijepim uspomenama.
No, nije to sve što smo ponijele iz PawFriends udruženja. Vratile smo se možda i pomalo rastužene, a sigurno dirnute. Teško je nekome tko nije svjedočio sreći spoznaje psa da je viđen i prihvaćen objasniti taj zahvalni izraz lica (to jeste – njuške), prijateljsko mahanje repom i gotovo nasmiješen sjaj u očima, kao ni za svaku osobu drugačiji osjećaj toplog golicanja koji je time izazvan. Ovo volontiranje nije nas naučilo samo trikovima u ophođenju s psima — naučilo nas je težini dobrote i cijeni bešćutnosti, cijenjenju razlika i pronalasku sreće u onome što bi se nekome moglo učiniti kao sitnica. Zbog ovog tako malenog dobrog djela došle smo do posebnih spoznaja, te nam je ono otvorilo prozor s pogledom na još jednu perspektivu života u današnjem svijetu. Odgovorno tvrdim da smo sada korak bliže, ako nismo već i stigle, potrebi da bar nešto u tom svijetu promijenimo nabolje.
Iris Ademović, III.a
S psima šetale učenice Opće-realne gimnazije: Ivona Vana Vujković, Sarah Sulejmani, Katarina Miholjčić i Iris Ademović
Fotografije: Ilona Lalić i Dženana Čizmić iz Udruženja PawFriends