Dana 25. veljače 2026. godine učenice 7.b razreda na satu Glazbenog odgoja dobile su poseban zadatak – uz skladbu „Jesenska pjesma“ pokretom ispričati njezinu priču. Nježnim, usklađenim i gotovo lebdećim pokretima tkale su nevidljivu nit jeseni, kao da dlanovima dotiču zrak obojen zlatom i bakrom. U svakom okretu osjetio se šapat lišća, u svakom tihom koraku odjekivala je mekoća šuštanja pod nogama, a u svakom pogledu titrala je toplina jesenskog sunca.
Njihovi su pokreti bili poput stihova što se slažu u najljepšu pjesmu – blagi, osjećajni i puni tihe radosti. Ruke su im govorile ono što riječi ne mogu, a koraci su pratili ritam srca, stapajući se s melodijom koja je nježno ispunjavala prostor.
Dok su plesale, ostatak razreda tiho i skladno pjevao, kao jedan glas i jedno srce. Učionica je postala mala pozornica ispunjena toplinom, razumijevanjem i zajedništvom. Sve je to s ponosom i pažnjom vodila njihova profesorica, Ana Andrle-Imamović, koja ih je svojom podrškom, strpljenjem i toplinom poticala da kroz glazbu i pokret izraze najljepše osjećaje.
Glasovi i pokreti sjedinjeni u harmoniji stvarali su trenutak koji se ne pamti samo umom, nego i srcem.
