I ne sjećam se više kako je to počelo. Moja želja za učenjem otopila se poput snijega na proljetnom suncu. Nisam pisao zadaće niti sam obavljao svoje druge obveze. Puštao sam da se nove lekcije gomilaju iz svih predmeta. Jedva bih se natjerao spakirati školsku torbu. Samo bih ponekad bezvoljno prolistao poneki školski udžbenik. Nije prošlo dugo i počeo sam dobivati loše ocjene, ali ni to me nije natjeralo da počnem učiti. Živnuo bih jedino uz računalne igrice. Roditelji su se sve više brinuli za mene. Njihove opomene postajale su sve strože. Na njih sam uvijek odgovarao šutnjom, ali jednog dana sam bio jako uzrujan i u ljutnji sam se izvikao na roditelje. To ih je jako povrijedilo i rastužilo. Ostavili su me na nekoliko sati samoga u stanu da razmislim o svom ponašanju i pogrešci. Bilo mi je jasno da se moram promijeniti, ali nisam znao kako. Lunjao sam stanom sve dok u dnevnom boravku na velikoj polici nisam opazio novu gomilu knjiga. Pogled mi se zaustavio na naslovnici knjige s vrha gomile. Izgledala je požutjelo poput jesenjeg lišća, ali moju maštu najviše je zagolicao neobičan naslov „Pod opancima u nebo – Petar Barbarić“. Zapitao sam se tko je Petar Barbarić, a nije mi bilo ni jasno što znači pod opancima u nebo. Dok sam u glavi vrtio to pitanje, odjednom sam se s knjigom o Petru Barbariću našao u fotelji. U početku sam ju samo listao i gledao slike, a onda sam ju počeo iz radoznalosti čitati napreskok. Pročitane rečenice su na neobjašnjiv način pronalazile put do mog srca, koje je već dugo bilo zatvoreno za čitanje i učenje. Najviše su me privukle priče o djetinjstvu i odrastanju Petra Barbarića i zbog toga sam odlučio potajno pročitati čitavu knjigu. Svaki sam dan čitao po jedno poglavlje. S divljenjem sam otkrivao tko je i kakav je bio Petar Barbarić. Počeo sam razmišljati o tome kako bi se Petar Barbarić ponašao da je na mom mjestu, u mom gradu, u mojoj obitelji ili mojoj školi. Maštao sam o tome što bi se dogodilo sa mnom da sam se zatekao na njegovu mjestu, u njegovu selu, u njegovoj obitelji ili školi. Što bi se dogodilo s nama, kakvi bismo ljudi postali i što bismo ostvarili da nas je netko zamijenio kao što su to učinili prosjak i kraljević u romanu Marka Twaina koji sam čitao za lektiru? Znao sam da je tako nešto nemoguće, ali maštanje o tome izazvalo je zaokret u mom srcu. Koliko marljivo i znatiželjno bi iz mojih školskih udžbenika učio pastir Petar Barbarić, koji je u pastirskoj torbici uz kruh uvijek nosio neku knjižicu do koje je u to doba bilo jako teško doći? Koliko bi bio zahvalan i sretan da mu je bio osiguran školski prijevoz i da nije morao svaki dan preko brda i potoka pješačiti sat i pol od kuće do škole i isto toliko od škole do kuće po svakakvom vremenu? Koliko bi bio vedriji da nije morao strepiti hoće li ga roditelji moći poslati na daljnje školovanje nakon osnovne škole ili će ga zbog siromaštva morati odmah zaposliti u trgovini kao trgovačkog pomoćnika? Ta i slična pitanja u mom su srcu ponovno probudila želju da učim i obavljam svoje obaveze. Iznova sam osjećao radost odlazeći u školu, znatiželju dok učim nove lekcije ili pišem zadaću, zahvalnost dok slušam nastavnike. Shvatio sam da je sve to neprocjenjiv dar! Na koncu sam i od roditelja zatražio oproštenje za grube riječi i razdoblje u kojem sam bio lijen. Naravno, nije trebalo proći dugo da se poprave i moje ocjene, ali tu nije bio kraj mog maštanja o Petru Barbariću. Kad god bih posustao u učenju, sjetio bih se njega i upitao se što bi on učinio na mom mjestu. To bi mi svaki put pomoglo da pobijedim lijenost i nastavim učiti. Ili da makar bez ljutnje priznam svoje pogreške kao što je to učinio i Petar Barbarić kad je svog oca pokušao slagati da je koze otjerao na pašu u brda.

Još i danas često pomislim na Petra Barbarića. Kad god u crkvi ministriram ili čitam, pomislim na njegovu pobožnost prema Djevici Mariji i Srcu Isusovu. Otkrivajući s roditeljima ljepotu gradova, kao što su Jajce, Travnik ili Banja Luka, prisjetim se putovanja koje je Petar Barbarić poduzeo sa školskim kolegom Marijanom Kelavom. Put ih je odveo čak do Splita gdje je Petar Barbarić prvi i vjerojatno jedini put ugledao more, dok sam ja na moru bio mnogo puta, a često nisam razumio koliki je to dar. Poput Petra Barbarića u svom srcu čuvam ljubav spram pisanja, ali i prirode. I tko zna, možda i ja jednog dana kao Petar Barbarić prekoračim preko praga sjemeništa, ali ću za početak ovog ljeta s roditeljima posjetiti njegovu rodnu kuću pretvorenu u kapelicu u Šiljevištima kod Klobuka.