U četvrtak, 24. 5. 2018. godine, dana službenog završetka nastave za ovogodišnje maturante osnovne škole, devetaši naših škola na Mejtašu i Stupu krenuli su na dvodnevnu terensku nastavu, prvu u povijesti našeg centra. Usprkos tome što smo se sastali poprilično rano, pozitivno i veselo raspoloženje učenika sva četiri odjeljenja zadržalo se i tijekom autobuskog putovanja, kao i na svakoj od destinacija koje smo posjetili u sklopu nastave. Razrednici Sanja Portner, Ivona Čečura i Leonard Valenta, te voditeljica ove terenske nastave, nastavnica zemljopisa Slađana Čelar, i vozač, gospodin Halid, pobrinuli su se da maturanti ne samo bolje upoznaju svoju domovinu već i da ova zadnja dva dana službenog međusobnog druženja provedu u dosta opuštenijoj atmosferi. Prva lokacija koju smo posjetili bilo je Kupreško polje, čija je površina mnogim učenicima oduzela dah. Kao dokaz da je ovogodišnje gradivo iz zemljopisa pohvalno "upijeno" s naše strane, mogu se uzeti tridesetak jednoglasnih odgovora na pitanje vezano za njegovu nadmorsku visinu (bez premišljanja!). | |
View the embedded image gallery online at:
http://www.ksc-sarajevo.com/index.php/14-vijesti/278-terenska-nastava#sigProId57a04f3558 |
Uskoro smo stigli i do Gorice, gdje smo posjetili franjevački samostan te muzej samostana kao i galeriju djela akademskog slikara Gabrijela Jurkića. Muzej je bio pun zanimljivih izloženih predmeta, kao što su nakit, oružje i odjeća (vidjeli smo, na primjer, najstariju nađenu vunu s ovih prostora) iz raznih povijesnih razdoblja Balkana, a zaposlenica muzeja, koja se pobrinula da nam sve to fantastično dočara, čak nas je naučila kako igrati nekoliko starih rimskih igara. |
Ulaskom u galeriju odmah su nas bez teksta ostavile Jurkićeve slike, pogotovo nevjerovatni pejzaži, koji su bili toliko dobro naslikani da je čak i njegova zadnja, nedovršena slika zračila nečim što nam je govorilo da je riječ o fotografiji, a ne slici. Pri dolasku u sam grad Livno, centar naše terenske nastave, stali smo u tržnom centru Metropolis. Tu su jedni ručali, a drugi iskoristili priliku da istraže Konzum. Posjetili smo i mesnu industriju Pavić, gdje su nam objasnili skoro sve o proizvodnji mesa. Prolazak kroz sve sobe sa strojevima i pogonima za prerađivanje mesnih proizvoda u učenicima je probudio po jednu od dvije reakcije - glad ili prelazak na vegetarijanizam. Ubrzo smo se morali razdvojiti zbog smještaja, ali je bez obzira na to u oba hotela sve vrijeme vladao razigran, opušteni ugođaj koji samo devetaši već vođeni iskustvom ekskurzije mogu dodati nekom mjestu - čak i u hotelu u kojem nas je bio dosta manji broj. Nakon podjele i večere posjetili smo izvor Duman. Dolazak je uključivao penjanje uz malo strmije predjele, ali je ljepota samog izvora itekako opravdala trud uložen u put do njega. Slobodno vrijeme u gradu mnogi su veselo dočekali, kao i produženo druženje u hotelu prije razdvajanja zbog povečerja. Ujutro smo svi zajedno doručkovali i napustili hotel, veseli i odmorni, spremni za još jedan dan druženja. Nažalost, to je bio i zadnji, ali je živa atmosfera u autobusu govorila suprotno. Nakon kraće pauze stigli smo do Buškog jezera, poznatog po svojoj veličini. I zaista, to nije nimalo uzaludno - pojedini učenici koji su put od Livna do jezera prespavali pomislili su da smo stigli na more. Iako nas je prethodni dan pri dolasku u Livno zatekla kiša, bilo je sunčano i uz tako lijepo vrijeme nam je Buško jezero pokazalo svoj puni sjaj. Zaputili smo se prema Rami - točnije, otoku Šćitu - a putem smo zastali u Tomislavgradu te prošetali do župe svetog Mihovila Arkanđela. Tu su nas ljubazni domaćini proveli kroz povijest župe te kroz muzej, pun artefakata koji svjedoče o povijesti kršćanstva na Balkanu ali i na svijetu, i knjižnicu, koja je, uz brojne knjige, posjedovala i zavidnu kolekciju starih ploča. Prelijepo vrijeme koje nas je tog dana zateklo na Buškom jezeru nije nas zaobišlo ni kad smo stigli do Šćita. Dočekani smo s jednakom ljubaznošću i od domaćina naučili dosta novoga o samom otoku što nismo spominjali na satu, a rijetki su već znali. Posjetili smo samostan i muzej, koji je učenicima ostao u pamćenju po tome što se više bavio prirodom naše zemlje nego njenom poviješću. Bilo nam je jednako interesantno kao i prije vidjeti sve što je bilo izloženo, od dragog kamenja do primjeraka flore i faune iz naših šuma. Neki su sjeli i popili kavu ili sok, a ostali su nastavili istraživati prelijepi otok. Zadnjih nekoliko sati u autobusu provedeni su u razgovoru i, uglavnom, u snu. Što smo se više približavali Sarajevu, to su se više, budno i burno, pojavljivali osjećaji tuge. Nakon devet godina smo se toliko navikli na ova prijateljstva i poznanstva da bi dva dana bila i približno dovoljna da se prihvati činjenica kako se nećemo više viđati u istom sastavu. U zadnjih 20 minuta, pogotovo nakon rastanka s dva odjeljenja na Stupu, u autobusu je bilo smijeha, suza, i pjesme (toga pogotovo). Terenska nastava pozitivno nas je ispunila te će nam, usprkos činjenici da se dan završio na tamniji način zbog ovog rastanka, ostati zauvijek u sjećanju kao najbolji mogući način da se završi naše osnovno obrazovanje. |
|
Leda Šantić, IX.b |